CGM osnove
4. TIR (Time in Range)
Cilj liječenja šećerne bolesti je sprečavanje nastanka ili progresije kroničnih mikro i makrovaskularnih komplikacija bolesti te umanjivanje učestalosti akutnih komplikacija i njihovih posljedica. Iako i temeljne i farmakoterapijske mjere liječenja istovremeno ciljaju nekoliko patofizioloških čvorova u podlozi šećerne bolesti, hipoglikemici su osnova farmakoterapijskog pristupa, a kontrola glikemije posredna mjera ishoda liječenja. Osim mjerenja glikmeije iz kapilarne krvi glukometrom u pojedinim, kritičnim i individualno određenim točkama u danu, kontrolu glikemije kroz određeni (tromjesečni) vremenski period procjenjujemo određivanjem vrijednosti glikiranog hemoglobina (HbA1c). Ipak, postoje razlike između izmjerene koncentracije A1c i srednje koncentracije glukoze izmjerene tokom 24 sata što ukazuje da A1c nije i ne mora biti dobar pokazatelj glikemije. To osobito dolazi do izražaja u osoba sklonih hipoglikemijama koje posljedično reaktivnim hiperglikemijama imaju normalne ili pak lažno visoke koncentracije HbA1c, u osoba sa sideropeničnom anemijom koje imaju lažno visoke vrijednosti HbA1c ili pak u osoba sa hemoglobinopatijama, kroničnom bubrežnom zatajenju i sl. (slika X). Stoga se u posljednje vrijeme, osobito u eri korištenja uređaja za CGM kao dobar pokazatelj glukoregulacije mjeri postotak vremena koje osoba provede u razini ciljane koncentracije glukoze u krvi (TIR, prema engl. „time in range“). Raspon će se razlikovati ovisno o osobi, ali opće smjernice sugeriraju početak od 3.9-11.0 mmol/L referirajući se pri tome na očekivane koncentracije u zdravoj populaciji. Vrijednosti TIR izražavaju se postotkom (0-100%), a nadilaze točnost TIR jer bilježe varijacije vremenskog raspona- visoke, najniže i najniže vrijednosti koje karakteriziraju život s dijabetesom. U osoba sa istom vrijednosti HbA1c vrijednosti gornje, najniže i najniže vrijednosti glukoze u krvi obično su različite.
Legenda: BG-prema engl. blood glucose, glukoza u krvi
Budući da se vremenski raspon može mjeriti svakodnevno, ima ogromnu prednost u odnosu na HbA1C: razumijevanje kako prilagoditi uobičajene aktivnosti, rekreaciju, lijekove i prehranu kako bi što dulje održavali vrijeme u rasponu, a što dovodi do najnižih odnosni najviših varijacija.
Takav način skrbi o šećernoj bolesti gotovo u tančine govori o uzročno posljedičnom ponašanju u okvirima prirode bolesti. Bolje razumijevanje naizgled jednostavnih radnji: kako različite namirnice utječu na vremensko razdoblje ili kako hodanje različite brzine naspram npr. druge fizičke utječe na vremenski raspon? A1C ne može otkriti ove odnose, a posljednja istraživanja daju prednost TIR u okvirima uzročno posljedične povezanosti s komplikacijama bolesti. Naime, analizom najveće longitudinalnog epidemiološkog istraživanja iz početka 90′-ih godina (DCCT) dokazano je da postoji jaka povezanost između različitih varijacija vremenskog raspona i komplikacija bolesti: retinopatije i mikroalbuminurije (prve laboratorijski mjerljivog pokazatelja bolesti bubrega): kako se vremenski raspon povećavao, komplikacije su se smanjivale.
Ciljevi vremenskog raspona različiti su za svaku osobu i ovise o vrsti bolesti, načinu liječenja, dobi te pratećim bolestima, ali i nizu drugih stanja. Općenito, osobe sa šećernom bolesti trebale bi nastojati provesti što više vremena u rasponu, vodeći računa o izbjegavanju hipoglikemija i prevelikom opterećenju. U studijama i velikim skupovima podataka iz stvarnog svijeta, vremenski raspon obično iznosi oko 50% -60%, a važno je istaknuti da je čak i 5% promjena vremena u rasponu – na primjer, od 60% do 65% – od velikog značaja. Pojednostavljeno, to se pretvara u još jedan sat dnevno proveden unutar raspona.