CGM osnove
6. Vrijeme zaostajanja ili “lag time”
Uređaji za CGM mjere glikemiju u intersticijskoj tekućini (ISF) u potkožnom masnom tkivu, a ne izravno u krvi. Nakon promjene razine glukoze u jednom, postoji razlika u rezultatima mjerenja između ova 2 odjeljka prije nego što izjednače nakon nekoliko minuta. To kašnjenje posljedica je procesa difuzije glukoze preko stijenke kapilara te kretanje kroz sam međustanični prostor do senzora. Ono se osobito može primijetiti tijekom naglog rasta i smanjenja koncentracije glukoze, vjerojatno s različitim učinkom (7, 8). Obično se govori da je kašnjenje (ili „lag time“) uvjetovano sa nekoliko čimbenika: lokalnim protokom krvi, lokalnom perfuzijom tkiva, propusnosti uvjetovane osmolalnosti intersticijske tekućine i sl. Pretpostavlja se da je prosječno fiziološko vremensko kašnjenje u rasponu od 5 do 10 minuta. Rezultati kliničkih istraživanja ukazuju da „lag time“ ovisi o samoj tehnici mjerenja (dakle procjena odgode nije nužno točna) te ispitivanoj populaciji, a nije karakteristika CGM uređaja. Ipak, niz algoritama unutar CGM sustava koji neprekidno algoritamskim nizom mjere glikemiju te procjenjuju trend pada ili porasta doprinose promjeni vremena fiziološkog odgode prije nego se koncentracija glukoze prikaže na monitoru. Dodatno, difuzija glukoze kroz zaštitne membrane i/ili membrane koje ograničavaju tok glukoze koje pokrivaju CGM senzor, kao i brzinu reakcija glukoze unutar senzora uvjetuju odgodu mjerenja. Ovaj dio vremenskog odgode također je zavisan o vrsti CGM uređaja. Vrijeme odgode zavisno o karakteristikama senzora pojedinog CGM uređaja danas je u središtu znanstvenog i stručnog interesa, a prema objavljenim istraživanjima pretpostavlja se da iznosi i nekoliko minuta čime može značajno doprinijeti točnosti izmjerene glikemije u vremenu.
Senzori mjere električnu struju koja je proporcionalna koncentracijama glukoze u ISF-u. Ta se struja mora prenijeti u očitanje glukoze pravilnom kalibracijom pomoću konvencionalno izmjerene vrijednosti kapilara BG. Signal senzora također podliježe brojnim smetnjams koji se razvijaju polako i nasumično, a uklanjaju se kalibracijom sve dok se signal ne utiša do granice u kojoj je potrebno zamijeniti senzor. Nasumična buka neobrađenih signala smanjuje se algoritamskim obrađivanjem i prikazivanjem srednjih vrijednosti. Time doprinos vremenu odgode od strane senzora ostaje konstantan. Drugi način za utišavanje smetnji signala senzora je matematičko filtriranje. Međutim, matematički filteri koji se primjenjuju u stvarnom vremenu kako bi se pružile pouzdane informacije o glukozi neizbježno generiraju algoritamsko vremensko kašnjenje (budući da filtri u stvarnom vremenu mogu koristiti samo signale senzora iz prošlosti; jače filtriranje zahtijeva signale senzora iz duljeg vremenskog razdoblja u prošlosti, što dovodi do duljih vremenskih odgode). Osim toga, koriste se algoritmi za izglađivanje profila glukoze tijekom vremena i smanjenje i/ili uklanjanje artefakata (takozvani pametni senzori). Vremensko kašnjenje komercijalnih CGM sustava iznosi 3-12 minuta.
Budući da posljedično ukupno vremensko kašnjenje utječe na interpretaciju i postupanje klinički relevantne situacije, poznavanje vremenskog odgode i mjera za njegovo smanjenje od velike su kliničke važnosti. Do danas je kvaliteta izvještaja iz CGM sustava bila na njihovoj analitičkoj učinkovitosti, a ne na drugim karakteristikama kao što je vremensko kašnjenje. S obzirom na to da se točnost CGM sustava znatno poboljšala tijekom godina, relevantniji su drugi izvori pogrešaka, kao što su vremenska odgode.
Malo je podataka na temu razlika glikemijskih razlika s obzirom na odgodu; to jest, je li odgoda iste veličine u niskom i visokom glikemijskim rasponu? Također drugi učinci specifični za pacijenta mogu utjecati na kašnjenje iz dana u dan (npr. fizička tjelovježba i vrijeme trošenja CGM sustava). Drugim riječima, nije mnogo poznato ni o varijabilnosti vremenskog odgode između bolesnika ili varijabilnosti tijekom vremena u istog bolesnika.
Zaključno, vrijeme odgode sastoji se od tri dijela:
- fiziološko: glukoza treba vremena da se dobije iz kapilara u izvanstaničnu tekućinu i transportira se na površinu senzora;
- fizičko: glukoza treba vremena da započne interakciju s aktivnom elektrodom;
- algoritamsko: filtriranje izvornog signala senzora od smetnji je nužno, što treba vremena. Osim toga, dolazi do odgode povezanog s obradom prethodnog signala. Tako nastaje ukupno vrijeme odgode. Ali u praksi to znači da ako se razina glukoze u krvi poveća, onda prema podacima senzora ona može biti niža od stvarne, a ako padne, veća je! I samo u slučaju stabilne glikemijske razine, senzor i podaci o glukometru će se podudarati.